* tradicionalno se održava zadnji vikend u kolovozu
Neka se mjesta nerado otkrivaju putnicima.
Zamislite situaciju: Krenuli ste autom, i vozite van grada. Imate vremena, rano je jutro i sunce je još uvijek nisko na horizontu. Kasno je ljeto i boje su još uvijek intenzivne, iako se zbog suše i vrućine tu i tamo vide žuto smeđe mrlje u pejzažu koji vas okružuje. Livade i pašnjaci izgledaju svježe i ja otvaram prozor da udahnem svježi zrak. Na ivici pašnjaka šuma. Ovako s ceste ne znam je li to granica do koje se može hodati ili me šuma poziva da uđem unutra. Osim automobila na cesti nigdje nikoga, ni ljudi ni životinja, čak niti ptica. Cesta vijuga, nije teško po njoj voziti, ali vam je jasno da ste već negdje. Da je cesta lokalna. Vodi vas kroz jedno pa drugo selo. Sela se ovako iz auta čine uredna, kuće imaju lice okrenuto od ceste, ne gledaju prolaznike. I ne žele da vi gledate njih. Kuća po kuća i već ste opet vani i opet vozite kroz slikoviti pejzaž. Niste osjetili potrebu da stanete u selu jer se čini i da selo baš nema želju pozvati vas da se zaustavite. Svejedno pitate se kakav je to kraj, tko ovdje živi, kakvi ljudi? Što rade i čime se bave? S ceste ne vidite velike oranice i pašnjake, sve je nekako umjereno. Evo i idućeg sela. Sunce je već visoko iznad glava, želite negdje stati, ali nemate gdje. Uz obje strane ceste je jarak, jarak prekoračuje mali zeleni most za vozilo koje pripada vlasnicima kuće. Jarci, kao da brane kaštel ili neki dvorac! Evo prošli smo i pored neke crkve! Vidjeli smo ih mnogo do sada pa se čini da je i ova novijeg datuma. Za nas je i 19 st. novijeg datuma! U ovom selu čini se pored privatnih obiteljskih kuća ima i drugih sadržaja. Dućan, škola, galerija. Ispred dućana možemo stati, ali je već jako vruće, radije bismo negdje u hladovinu, nema je nigdje. Bilo bi lijepo negdje stati, upoznati kraj i ljude, ali prolazimo i odlazimo iz sela dalje.
Ovo bi bio vjerojatan scenarij da nas Šetnja kroz Naivu u Hlebinama ipak nije zaustavila i zadržala kod sebe.
Šenja kroz Naivu u Hlebinama ili kako vas jedna konkretna manifestacija, s mjestom (Hlebine) i datumom održavanja (zadnji vikend u kolovozu) može navesti da zastanete i upoznate kraj i ljude. Odličan primjer interpretacije baštine!
Svi ste čuli za Naivu, naivnu umjetnost, Ivana Generalića, i njegovog sina Josipa, za Mirka Viriusa i Ivana Večenaja, Martina Mehkeka, Ivana Lackovića Croatu… Ima li taj niz kraj? Na žalost ima. Mladi nastavljači tradicije su sve malobrojniji.
Ono što je započelo kao eksperiment Krste Hegedušića, mladog i entuzijastičnog umjetnika početkom 1930-tih godina, ono što je postalo svjetska senzacija krajem 50-tih godina 20. st i što je trajalo gotovo do 1990.-tih izgleda dolazi svome kraju. A u tom je periodu stvorena, ja bih rekla, nešto kao vremenska kapsula tog vremena. Hlebine su kolijevka hrvatske naivne umjetnosti. Tu je iz pučke kreativnosti Hegedušić izvukao snažne kreativne pojedince Ivana Generalića i Franju Mraza i uz osnovnu poduku u tehnikama slikanja omogućio im da se kreativno i slobodno izraze vlastitim umjetničkim stilom kojeg danas zovemo Hrvatska Naivna umjetnost. Nama, znatiželjnim prolaznicima ovakve manifestacije pružaju mogućnost da se osobno obogatimo. Ne mislim ovdje na financijsko ulaganje u kupovanje slika, iako je i to moguće, naravno. Putujući rijetko nailazimo na mogućnost da na ovaj način, kroz osobiti vid lokalne umjetnosti, odmah skočimo u „kožu“ domaćeg čovjeka. Da se osjetimo kao da smo „odavde“. Nismo samo prošli krajem s neodređenim utiskom o pejzažu. Nego smo zastali, ušli u kuće umjetnika i kolekcionara, porazgovarali s autoricama i autorima slika.
Pejzaži koji su nas pratili putem sada dobivaju dublji smisao. Oni su dom ljudima koji ovdje žive, oni ih hrane. Neiscrpna su im inspiracija, u svim godišnjim dobima. Promatrajući sliku za slikom, „hodamo kroz godinu“ i „hodamo kroz godišnje običaje“, i hodamo kroz generacije.
I vidimo kako su i Hlebinčani mijenjali svoj pogled na svijet. Svijet kojeg slika Ivan Generalić puno je drugačiji od onoga kojeg slika 3. generacija naivnih umjetnika. Ne znači da svaki od njih pritom ne prenositi duh svog vremena. Generalićeve slike jasno nam pripovijedaju o surovosti, ljubavi i groteski života. Baš kako bismo danas i opisali period od 1930. pa do poslije Drugog svjetskog rata. Suvremeni naivci, rekla bih, uživaju sada u svom kraju i u svom životu. Iz njihovih motiva upoznajemo svakodnevni i blagdanski seoski život danas, a kada se kist zaigra mit nesvjesno dođe na platno, stvara se magija.
Zahvaljujući Turističkog zajednici Središnja Podravina i Obrtu Stari Zanati, uz podršku Općine Hlebine, Muzeja grada Koprivnice i Turističke zajednice Podravine i Prigorja šetat ćete od jedne do druge kuće upoznajući duh i srce Hlebina. Šetnja vodi od Obrta Stari Zanati, a u obilasku ćete upoznati i vidjeti umjetnine, kolekcije i etno zbirke Zlatka Kolareka i Radmile Bošnjak-Kolarek, Nadice Pakasin-Petrić, Stjepana Pongraca, Branka Matine, Nadice Belec.
Taman kad ste mislili da ste to svladali, čekaju vas dva iznimna izložbena prostora: Galerija Naivne umjetnosti i kompleks Ivana i Josipa Generalića s gospodarstvom, galerijom i starom kućom Ivana Generalića.
I za kraj: Neka se ova šetnja obogaćuje kreativnim doprinosima, ne smeta uopće što nigdje nema kafića, restorana, gostione, hotela i apartmana za najam. Za one koji program žele završiti u dobrom jelu i piću, trebate skrenuti uz crkvu i otprilike 5 min dalje imate izletište Grofova Hiža. Suvišno je i reći, da je vlasnik naivni umjetnik.
