Dio baštine dobivamo u nasljeđe, dio ćemo sami izgraditi za buduće generacije.
Kada stojim na Trgu sv. Marka u Zagrebu, ispred crkve, a između zgrade Sabora i Vlade, stojim zapravo između tri velika simbola naše kulture. A u jednom povijesnom periodu crkva (simbol lokalne zajednice) toliko je smetala zastupnicima i djelatnicima Banskih dvora da su je htjeli rušiti(zbog crkve nisu dobivali dovoljno svjetla).
Za mene kao interpretatora baštine zaustaviti se samo na karakteristikama arhitektonskog stila i godina izgradnje pojedinih građevina nije dovoljno. (O tome pročitajte na stranicama vlada.hr i sabor.hr)
Crkva sv. Marka kao simbol zajednice koja je samu sebe stvarala u teškim vremenima mračnog srednjeg vijeka stoji između zgrade izvršne i reprezentativne vlasti. Izvršna vlast, toj je danas Vlada, ima utjecati na tijek naših života (to je stvarna politička moć zar ne?), a zgrada Sabora u kojoj rade (namjerno ne želim reći „sjede“) ljudi koje smo odabrali kao svoje predstavnike i koji kao naši predstavnici glasaju za ili protiv prijedloga zakona i drugih akata koje predlaže izvršna vlast, a koja će se, ako to naši predstavnici prihvate, vratiti nama građanima kao bumerang. Tako je danas, i za to, da možemo tako odlučivati možemo zahvaliti prijašnjim generacijama.
Što smo dobili što su drugi stvorili? Na stranicama Hrvatskog sabora možemo pročitati zanimljive i važne povijesne govore i možemo pratiti kako se odvijala ta borba između prijedloga jednih i želje za moći drugih.
Danas čitam govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog kojeg je izrekao 2. svibnja 1843. Kao Ilirac i političar sigurna sam da je bio svjestan stvarnog svijeta oko sebe. Ali sam sigurna i da nije mogao ni zamisliti što će se događati i kao će Hrvatska i svijet izgledati gotovo dvije stotine godina nakon njegovog govora. Koja borba i za vlastiti jezik!
„Nu, pitam ja s poniznim dopuštenjem: na kakovu će korist i svarhu biti učenje našega jezika kakovim uspehom kakovom posledicom kakovim trudom učit će ga stanovnici domovine naše, ako sa znanjem njegovim nikada nikakovo dobro skopčano nebude; ako po njem nitko ništa zaslužiti si nebude mogao.“
Kukuljević je pisao u drugoj povijesnoj situaciji od naše današnje, ali kako suvremeno odjekuju njegove riječi, kada nam se država prazni zabrinjavajućom brzinom: „Još nezna veća strana naroda našega, kakova je to višnja slast i milina svojim prirodjenim materinskim jezikom govoriti moći i smeti, to samo on iskreno ćutiti može, koj je duže vremena medju tudjemi narodi u tudjih daržavah stanovati i živiti morao. Mi naš jezik čuvamo još uvek samo za družinu i za naše kmetove.“
Sami odlučujemo o sebi, ali i dalje zvone kao stvarne rečenice: „Mi gledamo svaki dan, kako domovina naša sve dublje i dublje propada, kao imanje one detce, koja pod više tutorah stoje, svaki od ovih tutorah stavi si nešta u žep, svaki si nešta prisvoji, najposle neće ostati detci ništa.“ Od znamenitoga Kukuljevićeva govora do priznanja hrvatskoga kao službenog jezika u Saboru proteklo je još četiri godine. Proteći će još govoto sto godina da se hrvatski narod opismeni – da naučiti čitati i pisati!
